Proljeće je započelo kišom, klimatološko ljeto također. I snijegom na malo višim razinama. Mnogi su se sjetili stare “provale”: Jednog dana kiša je padala dva dana! Temperature na jugu su pale, ali zato je zagrijalo na sjevernoj strani, čak i u Laponiji, pa možda Djed Mraz krene južnije pola godine ranije.

Kad nedavno sasvim slučajno saznadoh da i u našim selima ima planina, probudi se u meni već u posljednje vrijeme pomalo zadrijemali pustolovni duh. Raspitivao sam se kod najbližih. Vrlosin, rekoše, a ime obećavajuće zazvuči i brzo se uvlači u uho i u drugim svojim inačicama: Vilosin, Vrlosinj, pa opet Vrlosin.

Posljednjih desetljeća u naš narod se uvlači moda tuđinskih naziva svemu i svačemu. Ne samo poduzećima i proizvodima, nego i rođenoj djeci.
A to je znak bolesnog osjećaja manje vrijednosti, koji se želi pošto poto sakriti ili prekriti.

Zadnja je prilika vladajućoj koaliciji da se otrijezni, okonča ideološko eksperimentiranje nad vlastitim narodom i počne raditi ono što je obećavala u Planu 21, radi čega je i dobila povjerenje većine birača. Dakle, da više misli na građane, a manje na to što bi se svidjelo nizozemskoj veleposlanici ili Eltonu Johnu.“